Pomalo je i smešno da je 2024. godina a da i dalje pokušavamo da izađemo na kraj sa Robom Liefeldom. Bloodstrike: Battle Blood Book One je kolekcija njegovih stripova iz vrlo različitih perioda stvaralaštva, a koju je Image Comics izdao krajem maja. Liefeld je ranije ove godine dosta glasno objavio da se „penzioniše“, makar kada je u pitanju rad za Marvel – a gde je za deset godina objavio stripove koji se mogu nabrojati na prste jedne ruke i da vam još ostane slobodnih prstiju da ga provocirate – a poznato je i da je sa Imageom imao određenih sukoba poslednjih godina, poglavito kada je objavio da na strip Youngblood, koji je, jelte, njegova kreacija, on više ne drži autorska prava. Kad znate da je Liefeld i jedan od osnivača Imagea, stvari su još bizarnije. No, kakva god da je priroda Liefeldovog aktuelnog odnosa sa kompanijom koju je utemeljio i doneo joj neke rekorde u devedesetima, a koju još uvek predvode neke od kolega sa kojima se Rob i upustio u ovu indie avanturu, ti odnosi očigledno nisu toliko loši da mu Image ne izađe u susret i ne publikuje kolekciju stripova koji su… kako da ovo sada kažemo diplomatski… radosno besmisleni? Razuzdano isprazni? Spektakularno promašeni?
Nije možda fer da se već u prvom pasusu na veterana obaram ovakvim epitetima i zapravo Bloodstrike: Battle Blood Book One je dobar ogledni pirmer za to ZAŠTO je Rob Liefeld i jednom trenutku naše povijesne zbiljnosti bio najpopularniji crtač u američkoj industriji, zašto je nemali deo Mavelove publike tretirao mladog crtača kao nepogrešivog genija, zašto je ovaj onda relativno lako otišao iz firme u kojoj je stekao svetsku slavu i sa još nekoliko kolega osnovao kompaniju koja će revolucionisati američku strip-industriju a svakako izmeniti lice superherojskog stripa.
Reći da smo svi kolektivno bili u nekoj vrsti hipnotičkog transa je verovatno malo prejako ali ako postoji primer stripa koji je u svoje vreme bio najvrelija stvar u indsutriji a onda je vrlo VRLO loše ostario kroz nekoliko decenija to su, uh, praktično svi stripovi Roba Liefelda. Pre nekog vremena sam pisao o njegovom recentnom povratku na Deadpoola i tome da miniserijal Badder Blood praktično ne ispunjava standarde da bude objavljen ali je ipak bio objavljen na ime Liefeldove još uvek finansijski potentne reputacije, a ovo je ipak bio strip koji je zašao u Diznijevom okrilju i, pretpostavka je, prošao je razne uredničke provere i obrade pre ulaska u prodavnice.
U kontrastu sa tim, stripovi u Bloodstrike: Battle Blood Book One predstavljaju Liefelda na njegovim najrazobručenijim podešavanjima, a u raznim fazama njegovog kreativnog života – dakle i u vreme kada je još bio mladi, napaljeni otpadnik od Marvela koji u svojoj firmi sad može da uradi sve ono na šta su se konzervativci u Marvelu mrštili, a i u vreme pozne, dekadentne faze kada se umetnik sad daleko nakon svog kreativnog apeksa vraća svojim tvorevinama i odlučuje da više nikome ne duguje nikakav obzir i da će uraditi apsolutno sve što mu padne na pamet da bi pre svega prema sebi bio iskren.
Gotovo da je redundantno reći da su stripovi u Bloodstrike: Battle Blood Book One loši, ali je, ako smo već od toga krenuli, važno i dodati da nisu svi jednako loši i da su loši na različite načine, ilustrujući različite strane Roba Liefelda kao kreativne ličnosti i istovremeno potkazujući različite – a uglavnom sve bizarne – strane superherojštine kao umetničkog medijuma.
Ono što je meni možda najčudnije u vezi ove kolekcije je to koliko je ona praktično bemislena. Ne u pogledu toga da je loše stripove nepotrebno, neetički i možda neisplativo objavljivati. Nadam se da se do sada znamo i da je jasno da kada ja govorim o lošem superherojskom stripu to ne znači da ja taj superherojski strip i ne čitam, ne promišljam, ne vraćam mu se u kasnijim fazama svog života. Kolekcije loših superherojskih stripova imaju svoje mesto u kosmičkom poretku i neke od njih su mi zadovoljstvom ispunile neke mračne životne periode.
Ali Bloodstrike: Battle Blood Book One je besmislen na jednom fundamentalnom nivou: stripovi koje ćete u ovoj kolekciji pročitati ne pričaju nikakvu koherentnu priču, u principu nemaju mnogo veze jedni sa drugima – osim što ih je sve u ovom ili onom smislu uradio Rob Liefeld – i predstavljaju zamečateljno sklopljen paket u kome ćete videti neke istorijski važne momente iz Liefeldovog stvaralaštva, stripove koji su presudno odredili ton i estetiku ranog Image Comics autputa i obeležili devedesete godine svojim „ekstremnim“ nastupom, rame uz rame sa drugim Liefeldovim stripovima koji su, pa, zameci propalih projekata iz njegove pozne faze koji nisu otišli nikuda, niko nikada i nigde nije pitao zašto ti stripovi nisu dovršeni i kako će se završiti i, evo, čak i ako odete na Wikipediju, oni neće biti ni pomenuti u razmatranju istorijata serijala Bloodstrike. A što je prilično impresivno znajući koliko su pedantni Liefeldovi fanovi.
No, nisam siguran koliko Liefeldovih fanova danas uopšte opstaje u divljini. Jedna od notabilnih stvari u vezi sa ovom kolekcijom je da dok kucam ovaj tekst, sedam dana nakon njenog izlaska, na internetu trenutno ne postoji ni jedan jedini njen prikaz. Kao da je čitav ekosistem sajtova, blogova, čak i reddit pervertita koji se bave američkim stripom sklopio prećutan dogovor da se o Robu Liefeldu ne priča. A što me je malo i zateklo, imajući u vidu da je Deadpool: Badder Blood ipak dobio i nešto entuzijastičnih prikaza. No, Deadpool Badder Blood, slab kakav je bio, je skoro pa Kormak Makarti u poređenju sa Bloodstrike: Battle Blood Book One.
Bloodstrike je, za slučaj da niste akademski upoznati sa Liefeldovim radom, ime serijala koji je ovaj radio u toj svojj prvoj, slavnoj fazi Image Comicsa, počev od 1993. godine. Liefeldov prvi rad u Imageu bio je Youngblood, superherojski serijal koji je utemeljio Image kao njihova prva publikacija i na neki način i paradigmatičan strip koji je imao rekordnu prodaju uprkos tome da su kritičari koji su tada pisali o superherojskim stripovima bili uglavnom složni da je ovo smeće. Liefeldov rad u Marvelu je i inače bio kritikovan (ponovo u kontrastu sa odličnom prodajom) na ime bizarnih prikaza ljudske (da ne pominjemo ženske) anatomije, sačuvajbože pristupa pripovedanju i jedne generalne ekstremizacije koncepata, tema, tona, koja je od superherojskog stripa pravila upravo onakav drek kakvim ga je mejnstrim kultura ionako decenijama smatrala, a sloboda da u Imageu radi ŠTA HOĆE je samo zaoštrila sve ove elemente njegovog izraza. Youngblood je bio kao DC-jev Teen Titans ali kreiran za publiku koja je čita trač-kolumne o poznatima. Zaista baziran na tritmentu koji je Liefeld pripremao za saradnju sa Marvom Wolfmanom na Teen Titans – pošto je svađa sa Marvelom oko para već bila aktuelna – Youngblood je svoje superheroje tretirao kao selebritije u službi američke vlade i kreirao osobeni superherojski šmek za devedesete. „Ekstremno“ nije bio samo epitet već i ime Liefeldovog studija unutar Imagea u kome su nastajali Youngblood i njegova dalja deca. Jedno od te dece je bio Bloodstrike, pokrenut 1993. godine kao mračniji spinof Youngblooda, strip o timu izginulih operativaca koji su oživljeni „specijalnim koktelom hemikalija“ i zapravo ne mogu biti suštinski ubijeni jer se posle svake misije mogu, ako su poginuli, oživeti korišćenjem istog procesa. Ako je Youngblood bio Teen Titans u iskrivljenom ogledalu i bavio se glamurom superherojskog posla (članovi tima su provodili slobodno vreme onako kako zamišljate da su ga provodile holivudske zvezde i poznati muzičari u ono doba), Bloodstrike je bio Liefeldov srednji prst ispružen u generalnom Marvelovom smeru na ime toga kako ga je Kuća ideja godinama krajcala za zaradu od serijala X-Force, jednog veoma uspešnog Liefeldovog projekta koji i dalje drži neke bitne rekorde prodaje. Da budemo jasni: Bloodstrike JE X-Force sa isturpijanim serijskim brojevima.
Drugi od raznih spinofova je bio Brigade, strip koga je Liefeld radio počev od 1992. godine, inicijalno „svemirskiji“ superherojski rad napravljen na temeljima Youngblood, a kasnije samo još jedan od serijala koji su bili dekonstrukcije i rekonstrukcije Liefeldovog rada u Marvelu. On je pisao i crtao toliko stripova u ovom periodu da je zapravo bilo i dosta teško razlikovati ih u tematskom smislu, pogotovo što su im likovi bili slični – a neki su bili i isti – a zapleti su uglavnom svi bili grubi i usmereno na akciju.
Sve ovo nabrajam jer je Bloodstrike: Battle Blood Book One, uprkos imenu, zapravo kolekcija u kojoj pored nekoliko Bloodstrike epizoda imamo i malo Youngblooda i malo Brigadea. Liefeldovi najverniji sledbenici će svakako umeti da objasne i zašto su BAŠ OVE epizode ovih serijala odabrane za kolekciju, da nam ukažu na nekakve tematske ili narativne veze među njima, ali da bude jasno: ovo je nekih stopedeset strana haosa i bezumlja koji decidno NEMA glavu ni rep i predstavlja Liefelda koji masturbira na samog sebe u meri koja je skoro pa neprijatna.
Pogotovo što kolekcija počinje sa dve epizode relansiranog Bloodstrike serijala iz 2015. godine, serijala koji je bio TOLIKO LOŠ da je prekinut posle dva broja. Sećam se da sam još tada čitao prvi broj i pitao se da li ovo Rob Liefeld zapravo parodira samog sebe jer je NEMOGUĆE da neko u drugoj deceniji dvadesetprvog veka misli da superherojski strip treba da ZAISTA bude koktel nasilja, psovki i seksizma koji kao da je napisao i nacrtao Liefeldov penis nakon celonoćnog filmskog maratona serijala Rambo, garniranog sa mnogo kokaina i viskija.
Ovo nije bio i poslednji Bloodstrike u istoriji – Michel Fiffe je tri godine kasnije uradio tri broja Bloodstrikea koji su zapravo popunjavali rupe iz serijala iz devedesetih, dodajući brojeve nula, 23. i 24. – ali jeste poslednji put da je Liefeld započeo priču o ovom timu i onda je nije dovršio. Možda je i njemu samom postalo jasno da je ovo smeće i da je neimenovani protagonist novog serijala (a koji je samo ekstremnija verzija Deadpoola) naprosto nesimpatičan. U svakom slučaju, evo zaključka prikaza napisanog na Adventures in Poor Taste povodom prvog broja ovog dvobrojnog stripa, čisto da osetite atmosferu: „Bloodstrike #1 je potpuno i kompletno užasan, a najgore od svega je to što nije čak ni toliko loš da bude dobar kao što biste se nadali. Tekst je naprosto strašan; ovaj prvi broj radi očajan posao po pitanju dostupnosti novoj publici, crtež je skaredan, a ukupni ton i „edgy“ priroda stripa čine ga jednim od najružnijih i najneprijatnijih iskustava koje sam imao čitajući strip. Ima trenutaka nenamerne komičnosti, ali ne mogu ni najmanje da preporučim ovu knjigu, čak ni onima koji su veliki Robovi obožavaoci.“[/caption]
Oštro, jelte, ali, mislim, nije da je taj novi Bloodstrike sad nešto drastično odstupao od tona klasičnog Bloodstrikea a što se vidi i po prvoj epizodi serijala iz 1993. koja zatvara ovu kolekciju i koja je… pa ipak nešto manje haotična i za nijansu sigurnija šta želi da kaže. Liefeld je i u ovom periodu stripove više pravio na osećaj nego tako što je imao razrađene zaplete i scenarije, ali taj prvi Bloodstrike je za nijansu lepše nacrtan, sa interesantnijim kompozicijama i manje izlizanom akcijom i možda je i najzanimljiviji momenat u ovoj kolekciji. Meni svakako najprijatniji da se vidi, sa nekim klasičnim liefeldovskim rešenjima u dizajnu superheroja i kompoziciji pucnjave. Tekst je na granici parodije ali, mislim, sa ipak ove strane, dok su kasnije epizode koje kolekciju otvaraju definitivno sa ONE. Na kraju krajeva „zaplet“ te prve dve epizode tiče se nedostajućih genitalija glavnog junaka nakon što mu je telo rekonstruisano posle misije u kojoj je bio skoro sasvim raskomadan, i, da, Rob Liefeld ovo piše sa svom suptilnošću i gracioznošću po kojima je nadaleko poznat.
Kolekcija ima i četvrtu i petu epizodu Youngblood, iz… neobjašnjivih razloga. Valjda ove dve epizode pokazuju zašto je Cabbot kasnije prešao iz tima Youbngblood u Bloodstrike, pa treba da posluže kao vezivno tkivo. Naravno, ovako umetnute usred svojih tekućih zapleta one će samo poslužiti da dodatno zbune već zbunjenog čitaoca koji se pita da li on između svih ovih različitih stripova treba da nađe zajedničku nit narativa. Ne. Uveravam vas – ne.
Makar je crtež solidan, odnosno, ovo je iz perioda kada je Rob Liefeld bio autentično pun entuzijazma i nije ga mrzelo da radi, pa Youngblood – barem koliko i taj prvi broj Bloodstrike iz 1993. godine – izgleda solidno, onako nabijeno akcijom, sa svim tim mišićavim telima, stisnutim zubima i ekstremnim kostimima. Nikada niko ne bi opisao crtež Roba Liefelda kao „suptilan“ ili „elegantan“ ali ako volite ovaj tip „ekstremne“ superherojštine, sva je prilika da ćete biti zadovoljni. A ako ne volite zašto uopšte čitate ovaj tekst, ZABOGA?
Brigade je Liefeldu očigledno serijal koji mu je ležao na srcu jer je u ovoj kolekciji rekonstruisana čitava njegova prva epizoda, sa dvadesetak crtača koji su radili individualne table. Ovo ne čini pripovedanje ništa jasnijim niti lakšim za praćenje, naravno, ali JESTE svedočanstvo uticajnosti Roba Liefelda i onog što je on pokrenuo svojim Image stripovima iz originalnog talasa. Kada vidite da vrlo cenjeni savremeni profesionalci kao što su Ed Piskor, Viktor Bogdanovic, Mike Choi, V Ken Marion, Norm Rapmund, pa i sam Tom Scioli rado učestvuju u ovakvim projektima, to vas podseti na Liefeldovu veličinu i neizbrisivu ulogu koju je imao u razvoju američkog superherojskog stripa.
Bloodstrike: Battle Blood Book One nije kolekcija koju mogu da preporučim nasumičnom čitaocu. Iako ovde ima nešto klasičnog i bitnog superherojskog rada, veze između individualnih priča su jasne samo Liefeldu, a njegovi zapleti i narativi u individualnim pričama su već po definiciji haotični, nedosledni, često zbunujući. Dijalozi (i monolozi) su u najboljim slučajevima jedan aromatični žanrovski kliše, ali u dobrom broju slučajeva u čoveku proizvedu solidan transfer krindža, tako da… ovo nije kolekcija za slučajnog, drive by prolaznika koji je čuo da je Rob Liefeld neko važno ime u američkom stripu i voleo bi da vidi zašto.
Ali ovo nije ni kolekcija za Liefeldovog hardkor ljubitelja jer ona, ruku na srce, sakuplja i neke od najgorih njegovih stripova koji nikada nisu nikuda otišli jer, da se razumemo, nisu NIŠTA valjali. Samo će Liefeldovi kompletisti znati šta da rade sa ovom kolekcijom pa ako ste jedan od njih, a vi izvolite do Imageovog sajta da sebi ovo kupite. A kako naslov kolekcije implicira da će biti i drugog toma, pretpostavljam da ćemo se ćerati i ubuduće.
Za potrebe teksta korišćeni su kadrovi iz stripa
Copyright © Image Comics
Written by: Rob Liefeld
Art by: Rob Liefeld
Komentari čitalaca na portalu Goodreads
Strip je u prodaji na Amazonu