Kao osoba koja ozbiljno shvata svoj zavet da čita više evropskih stripova ove godine, počastio sam se strip-albumom Asterios the Minotaur, a koji je izdao, na Engleskom jeziku Cinebook, negde u Oktobru prošle godine, elektronski, dok je papirno izdanje otmeno i bez mnogo pompe izašlo prvog Januara ove. Francuski original je iz 2022. godine, rađen tokom naljuće COVID-19 pandemije, i originalno ga je izdao Dargaud, a tandem koji je strip radio ima vrlo jak ugled. Na kraju krajeva, radi se o jednom od najpoznatijih antičkih mitova.
Mada, naravno, nekima od nas je dovoljno mahnuti minotaurom ispred nosa i dobili smo svu zabavu koju možemo da zamislimo. Nije naročito kontroverzno reći da je neko ljubitelj antičke mitologije i proze, a ja sam sebe u tu grupu ljudi ubrajao još od negde svoje devete ili desete godine kada mi je majka dala da čitam Priče iz klasične starine*, zbirku nemačkog pisca i sveštenika Gustava Schwaba originalno izašlu na Nemačkom jeziku između 1838. i 1840. godine. Kažu da je Schwabova adaptacija Homerovih tekstova ali i radova drugih grčkih i rimskih autora bila vrlo rado korišćena u školskoj nastavi u nemačkoj 19. veka i da je presudno uticala na recepciju antičkih priča, mitova i legendi u među nemačkom omladinom.
*“klasična starina“ je, smešnim spletom okolnosti i kako me deca oslovljavaju kada povremeno izađem iz pećine da nabavim namirnice, ogrev i lekovito bilje koje koristim u samoprepisanoj terapiji
Što nije naročito iznenađujuće s obzirom na to da je Schwab, radeći dvadeset godina vrlo studiozno i sa osećajem transformisao relativno arhaičnu poeziju antičkih pesnika u jezički moderniji tekst, po formatu bliži modernim epskim tekstovima o junacima i bogovima, zadržavajući smisao, „poruke“ i senzibilitet izvornika.
Nije Schwab jedini zaslužan za to da su danas antički mitovi i dalje živi i deo su opšte ali i popularne kulture zapadnog sveta, ali i pojavljivanje stripa o Minotauru Asteriosu unutar francuskog izdavačkog ambijenta delić zahvalnosti duguje baš njemu.
Asterios The Minotaur (u originalu Asterios – Le minotaure) napisao je Serge Le Tendre, živa legenda francuskog stripa, što je svoju prospektivnu karijeru knjigovođe za koju su ga pripremali odbacila zbog ljubavi prema stripu. Le Tendre je prvo želeo da bude ilustrator i studirao zajedno sa Régisom Loiselom i Andréom Juillardom kod takvih majstora kao što su bili Mézières i Giraud, ali je negde polovinom sedamdesetih, nakon par ilustratorskih tezgi koje je uradio, sam sebi priznao da mu značajno bolje ide pisanje nego crtanje. Radio je scenarije za sve strip-magazine koji su mu bili dostupni (Pilote, Antirouille, Fluide Glaciale, Métal Hurlant, Formule 1, Fripounet, Circus), sa mnogim crtačima (izdvojimo, recimo imena kao što su Dominique Hé, Annie Goetzinger, Alain Voss, Michel Rouge, Loisel, Max Cabanes, Michel Blanc-Dumont) pa je polovinom osamdesetih počeo i da ređa ozbiljne hitove. Sa Pierreom Makyom i Alainiom Dodierom je radio Jérôme K. Jérôme Bloche, ali je njegov trajno najuspeliji serijal svakako La Quête de l’oiseau du temps (odnosno The Quest for the Time-Bird), kod nas poznat i kao Ratnici sa Akbara, rađen sa Régisom Loiselom. O tom sam stripu pisao ovde, još pre devet godina, i pre nego što je izašao deveti album, odnosno peti u prikvel serijalu začetom 1998. godine, a Le Tendre je posle uspeha prvih albuma ovog serijala imao i hitove poput Chinaman, White Claw i još mnogo drugih radova.
No, i njemu je antička mitologija ležala na srcu. U predgovoru za Asterios the Minotaur, Le Tendre kaže da je kao klinac često maštao da i sam učestvuje u pričama iz antičkih mitova, da se bori naporedo sa Heraklom ili putuje zajedno sa Odisejem, ali da celoživotna fascinacija ovim pripovestima dolazi na ime njihove snažne unutarnje „žeđi za istinom slobodnih bića“. Naravno, on primećuje i da su ove priče prepune spletki i prevara, zapleta i raspleta koji se dešavaju u tajnosti, momenata kada su likovi žrtve svoje strasti ali i tuđe pokvarenosti, i kao takve one su na neki način bezvremene i lako se čitaju i razumeju i u našem modernom dobu. U tom smislu, to da je Asterios the Minotaur pisan jednim naglašeno savremenim tonom, da se likovi ponašaju kao da bismo sutra na njih mogli da naletimo na ulici je jedno implicitno prepoznavanje da je priča o čovekolikom biku sa Krita u punoj meri aktuelna i da bi nekakav napor da se jezik i ponašanje protagonista učine veštački „antičkim“ samo otežao čitanje a ne bi pojačao autentičnost. Na kraju krajeva, ovo je priča o ljudskom biću sa glavom bika nastalom iz neprirodne seksualne veze žene sa životinjom koju je Posejdon pustio da išeta iz mora kao znak svog blagoslova kralju Minoju, vladaru Krita i sinu Zevsa i Evrope – nije da bi pretvaranje da je ovo nekakav „realističan“ narativ zaista unapredilo priču.
No, Le Tendre zapravo pogađa idealan ton, nudeći jedan veristički, dramatičan ali uverljiv, zreo ton u kome su ljudi, naprosto, ljudi, sa svojim manama i dilemama i brigama i ambicijama i spletkama, a to da postoje bogovi i njihova čudesa je samo deo pozadinskog šuma.
Iako strip počinje Tezejevim ropstvom u centru lavirinta gde ga je minotaur stavio u okove, ovo nije priča o Tezeju. Njegovo prisustvo u lavirintu i to da je razoružan, lišen Arijadninog crvenog konca koji je trebalo da mu pomogne da se snađe u dezorijentišućim hodnicima, i ostavljen na milost i nemilost zveri kojoj se svake godine* žrtvuju mlade osobe da zadovolje njenu krvoločnost, je zapravo samo okvir za pripovest koju ćemo videti. Tezej je neka vrsta kalupa u koji se čitalac sam uklapa, sa svojim prethodnim znanjima i, videćemo to, predrasudama o minotauru ali i sa svojim shvatanjem pravde, herojstva i dužnosti koji će svi evoluirati do kraja.
*različite verzije ovog mita frekvenciju žrtvovanja mladih žena i muškaraca minotauru postavljaju na sedam godia, devet godina i, kao u ovom stripu, na svega godinu dana.
Najveći deo stripa je, dakle, pričan u flešbeku, dok Asterios*Tezeju pripoveda svoju životnu priču a Tezej, u početku zaslepljen praktično biološkim strahom i mržnjom prema zveri za koju vele da jede ljudsko meso, postepeno počinje da shvata da pred sobom ima (sasvim) ljudsko biće koje je tokom svog života trpelo samo mržnju, strah, odbačenost, prezir, da bi mu egzil u lavirintu dao mnogo godina da meditira o tome da je jedini od svoje vrste na svetu i da nikada neće upoznati sreću onako kako je ljudi shvataju.
*inače, ovo ime, koje znači „Zvezdan“ je bilo često u kritskoj tradiciji, u formi Asterios ili Asterion, pa se tako, recimo zvao i očuh kralja Minoja, kralj koji ga je odgajao umesto Zevsa koji mu je, jelte „biološki“ otac
Humanizovanje čudovišta nije nekakav revolucionaran zahvat u popularnoj kulturi koja se bavi mitološkim predlošcima, ali Le Tendreov rukopis je siguran, lak i vodi priču pažljivo da dođe do one poznate poruke da su prava čudovišta, znate već, ljudi, koji imaju izbor između toga da zlo čine ili ne čine, a onda ga čine vođeni pohlepom, sebičnošću, niskim strastima.
Zapravo, strip je u najvećoj meri biografska priča o Dedalu, genijalnom atinskom arhitekti koji nakon padanja u vatru izazvanog mesecima dugačkim kreativnim blokom i strahom da će ga mlađi i talentovaniji prevazići u sopstvenoj profesiji, nehotično ubija svog nećaka Talosa. Prestravljen ne samo time da je nehotično – ali ne i nedužno – prekinuo jedan mladi život, Dedal zatim sluša savete svog prijatelja Tektamusa koji, vidimo to brzo, dela iz koristoljublja i, praveći se da pomaže arhitekti, sređuje mu da pobegne na Krit gde ga ruka pravde neće naći.
Dedal u egzilu nalazi svojevrsnu sreću, radeći za kralja Minoja i njegovu porodicu koji prepoznaju njegov arhitektonski genij ali i postaju mu pravi prijatelji pa tako i mali Asterios, kada Minojeva žena Pasifaja rodi dete sa glavom bika* biva dodeljen Dedalu i njegovoj novoj supruzi Naukrate na staranje.
*njena strast prema životinji koja je izašla iz mora nije puka seksualna ljubopitljivost i zapravo je rezultat Posejdonovog igranja sa njenim emocijama a sve nakon što je Minoj, koji je obećao da će bika žrtvovati Posejdonu, to nije učinio i time isprovocirao dosta kreativnu božiju kaznu
Le Tendereov skript prikazuje Dedala kao čoveka koji se iskreno kaje za grešku koju je napravio u Atini i koji se o svojoj porodici stara sa puno brige, topline i ljubavi, uključujući malog Asteriosa koga tretira kao da mu je, pored Ikara, drugi biološki sin. Naravno, problemi nastaju jer Asterios ima u sebi izvesnu životinjsku narav koja, nažalost, biva sve izraženija što ga više druga deca napadaju, vređaju i provociraju. Strip prikazuje proverbijalnu „antičku tragediju“ sa dosta elegancije, dajući neizbežnom Asteriosovom padu u bestijalnost i njegovom progonstvu u lavirint jednu opipljivu, savremenu dimenziju.
Nema ovde direktnog upisivanja „antike“ u naše današnje dileme i probleme, ali portret tragičnog „drugog“ u koga Asterios izrasta uprkos Dedalovoj nepatvorenoj ljubavi za dete kome je postao hranitelj, urađen je sa mnogo osećaja za prikazivanje jedne univerzalne ljudskosti koja je ovom liku uskraćena. I to prevashodno u socijalnom smislu. Vrlo je jasno da je Asterios, u nekom drugom kontekstu, mogao da bude slavljen kao heroj, na ime svoje snage i impozantnosti, ali, ironično, baš visok nivo civilizovanosti Krićana i njihovog društva osuđuje ga na odbačenost. Asterios sanja o Arijadne, uz koju je odrastao i svestan je da će se ona udati u okviru političke ambicije svog oca, možda živeti u braku bez ljubavi čitavog života, dok će on, odbačen od svih, biti i doslovno sam. Štaviše jedna scena u kojoj anonimna žena sa Krita tajno noću dolazi da sa Asteriosom ostvari snošaj, pre svega iz ljubopitljivosti je onaj detalj koji pokazuje kako civilizovan svet tretira monstruozno, dajući mu, u najpozitivnijoj zamislivoj konotaciji, tek oreol fetiša, nikada u njemu ne prepoznajući ono zaista ljudsko.
Jaka i dobra priča sa zanimljivim likovima i tragedijom koja nije prenaglašena i u kojoj glavni junak do kraja doseže jednu otmenost rezervisanu za martiske figure koje su se pomirile sa tim da je njihov život bio od početka do kraja promašen i u tom miru našle nešto plemenito.
Crtač, Frédéric Peynet je tridesetak godina mlađi od scenariste i već duže od čevrt veka radi stripove za razne francuske izdavače kao što su Soleil, Pointe Noire, Nucléa i Dargaud. Za ove poslednje je već sa Le Tendreom radio adaptaciju prvog romana bretanjskog pisca po imenu David S. Khara, a koji se zvao Les Vestiges de l’aube, 2014. i 2015. godine, pa se isti tandem vratio Khari i sa njegovim narednim romanim Le Projet Bleiberg, radeći adaptaciju 2017.
Peynet je jako dobar crtač i kolorist, sa stilom koji je po liniji i kadriranju zapravo bliži američkom nego franko-belgijskom stripu. Asterios the Minotaur je, naravno, izuzetno čisto i disciplinovano urađen ali Peynet veoma varira debljinu linije, pažljivo senči svoje likove, mnogo se igra sa svetlom i daje svemu jednu „filmsku“ dimenziju i po razbijanju nekih scena na „akcione“ kadrove ali i po tome kako će Asteriosove monologe ilustrovati čestim širokim planovima koji prikazuju grad Knosos ili okolna pastoralna imanja. Kolori su mu živi i topli a likovi izražajni i sa odličnom „glumom“. Naravno, najvažniji element stripa, sam minotaur je urađen izvrsno, sa jednom fizičkom impozantnošću, sugerisanom neverovatnom snagom i kadriranjima koja Asteriosu zbilja daju „mitološku“ dimenziju, ali i sa puno sutpilnih poza i izraza lica koji ukazuju na njegovu ljudskost i ranjivost.
Sve u svemu, ovo je sjajan program i jedno sigurno, ubedljivo adaptiranje poznatog mita na našu današnju frekvenciju. Iako tragična priča, puna ljudske zlobe, ali i ljudske patnje, ovo je i priča koja podseća ZAŠTO su antički mitovi toliko temeljit deo evropske kulture, sa svojim pronalaženjem lepote i dostojanstva i u momentima koji vam srce cepaju na sitne komade.
Za potrebe teksta korišćeni su kadrovi iz stripa
Copyright © Cinebook
Written by: Serge Le Tendre
Art by: Frédéric Peynet
Komentari čitalaca na portalu Goodreads
Strip je u prodaji na Amazonu