On je crtač stripova, dakako, koji živi i radi u Italiji, prihvaćen i prepoznat na dva jaka Bonelli serijala – Ken Parker i Magični Vjetar, a u novije vrijeme i Tex Willer, samo što čitatelji na našim prostorima to nisu imali prilike vidjeti. Od kada zna za sebe (kao pravi Italijan) čitatelj je stripova. Od njegovih idola iz starih dana tu su nezaobilazni bonelijevci Tex i Zagor, nakon nekog vremena Mister No, Martin Mystere i naravno Ken Parker (strip na kojem će „diplomirati“).
Tijekom sedamdesetih i osamdesetih u velikoj mjeri našli su se i Marvelovi naslovi. Otuda vjerojatno i zanimanje i tolika ljubav prema crtanju stripova. Crtački uzori su mu: Gino D’ Antonio, Renzo Calegari, Sergio Toppi, Attilio Micheluzzi, Robert Diso, Magnus, Ferdinando Tacconi… i naravno Ivo Milazzo, s kojim je surađivao od samog početka svog crtačkog opusa u Ken Parker Magazinu. Od stranih autora tu su Moebius i otac Alberto i sin Enrique Breccia, Hermann i Juan Jimenez, Font, Bernet; američki – Caniff, Eisner i dr. Utjecaj svakog od njih djelovao je na formiranje njegove vizije crtanja, te naposljetku na njegov vlastiti crtački stil.
Biografski podaci i začeci karijere
Rođen je 8. 1. 1970. u MIlanu; 1986. stječe diplomu s tečaja ilustracije i stripa Castello Sforzesco. Nekoliko godina kasnije, zahvaljujući kontaktu sa Studio Comix Carla Ambrosinija, Giampiera Casertana i Eneje Riboldija (koji mu je sredio kolega Pasquale Del Vecchio s kojim je pohodio tečaj) započinje suradnju s revijom Cyborg u Star Comicsu i radi unutarnje ilustracije na prva tri izdanja revije. Započinje također i rad na svojem prvom crtačkom radu, odnosno stripu pod nazivom Tenebra, po scenariju Michelea Masiera. Objavljen je nekoliko godina kasnije u 7. broju revije Cyborg. Tu se odvila njegovo prvo pravo crtačko iskustvo – ili neiskustvo, što je zapravo bio jak impuls da nastavi dalje!
Ken Parker faza
Veliki skok događa se 1992. godine, kada ulazi u tim crtača proslavljenog Kena Parkera u Ken Parker Magazineu. Naime, u razdoblju rada za reviju Cyborg, Frisenda je saznao da Berardi i Milazzo (još 1991.) spremaju ponovno raditi svog Parkera za kioske.
Šalje testne četiri table – bez nekih velikih nadanja – i već ubrzo dobiva poziv na suradnju od samog Milazza, kojega su te 4 crno-bijele table baš zainteresirale. Preseljava se u njihov studio u Chiavari, te zajedno sa svojim suradnicima Goranom Parlovom, Massimom Bartolottijem, Giuseppeom Barbatijem i Laurom Zuccheri stvara nove nastavke Kena Parkera. Prva epizoda koju stvara u suradnji s Milazzom jest I selvaggi (Divljaci), koja je objavljena u julu ’92. godine u 2. broju Ken Parker Magazina.
Zaokružuje svoj rad za Ken Parker Magazin na ukupno 12 epizoda. Suradnja s Milazzom ostavila je vidljiv utjecaj na crtež i za dan-danas, ne toliko s grafičke – koliko s narativne strane. 1994. godine Ken Parker Magazine prelazi opet u vlasništvo kuće Bonelli, pa tako i Frisenda. 1995. radi dvije kratke epizode Replay i Una situazione pesante, koje su objavljenje u KPM. 1996. Ken Parker počinje izlaziti u novom ruhu i pod novim imenom Ken Parker Speciale, a Frisendi pripadne čast da odradi taj broj! Neki tvrde da je to njegovo najzrelije i najpotpunije izdanje iz tog razdoblja. Naziv epizode je I condannati (odnosno Prokleti), a prikažemo li to u brojkama – iznosilo bi 180 stranica stripa, od kojih je na njih 80 imao pomoć u tuširanju od strane Laure Zuccheri. Frisenda 1998. poslednji put surađuje na 4. Ken Parker Specijalu Faccia di rame (Bakreno lice).
Napredak unutar Bonellija: Tex Willer i Magični Vjetar!
U SBE započinju novi horor-western serijal Magični Vjetar Gianfranca Manfredija, te se Frisenda prebacuje u njegov tim crtača. Žanrovski su Parker i Magični srodni tek po western odrednici, ali i cijeli staff obuhvaćao je crtače srodnog stila, što je Frisendu stavilo u poziciju jednog od ključnih likova koji su dali svoj biljeg serijalu.Prvijenac na serijalu dogodio se u listopadu 1997., u priči pod nazivom La bestia/Zvijer, prema scenariju samog kreatora lika. (Usporedbe radi, ta epizoda kod nas je u RH izašla 2006., a u Srbiji 2004.) Nakon odlaska Andrea Venture, Frisenda preuzima rad na naslovnicama od broja #32 Čikaški požar (veljača 2000.), te na njima radi zaključno do #75 Torce umane/Ljudske buktinje (listopad 2003. godine). Za koloriranje naslovnica koristi razne tehnike – od akvarela, pastelnih boja, gvaša, ecolinea… Razlog prekida rada na naslovnicama, prema vlastitim riječima, je to da nije mogao održavati konstantnu kvalitetu crteža redovnih epizoda kad je crtao naslovnice. Kasnije mu je bilo žao zbog toga. Odrađuje crtački dio na ukupno 15 brojeva Magičnog do 2005. godine. Posljednja epizoda na Magičnom je #98 Rosebud.
Osim što je to bila Frisendina prekretnica, tako je i u samom serijalu došlo do promjena – na #101 Magični prelazi na dvomjesečno izlaženje s dvostrukim brojem stranica. 2010. će se ovaj serijal i ugasiti.
Prema Manfredijevim tvrdnjama, jedan od razloga zašto je Magični posrnuo je taj da mlađi crtači (poput samog Frisende) nisu mogli prikazati Zapad na pravi način. Frisenda pak kaže da sebe niti ne smatra pravim western crtačem, za njega su pravi crtači D’Antonio, Ticci, Milazzo, Serpieri ili Giraud, koji su Divlji Zapad mogli predstaviti u potpunosti. Konceptualno Magični počiva na prikazu Zapada definiranog u Kenu Parkeru ili u pričama D’Antonija Priče s Divljeg Zapada. Netko tko će raditi sljedeći srodni serijal, možda će mu početna točka biti ovaj serijal, kaže Frisenda.
On je u dogledno vrijeme izrazio želju Canziju i Bonelliju iz SBE da želi raditi neki drugi lik i na nekom drugom žanru, gdje će moći raditi nešto drugačije. Bonelli mu drage volje nudi posao u Tex timu, i to prvo na specijalnom izdanju Texa! (Prvo pa muško, rekao bi narod.)
Time Frisenda dobiva veliku čast (poput kolege Parlova), jer ipak odrađuje veliki Texonekoji odrađuju samo majstori. Objavljen je 2009. pod nazivom Patagonija, prema scenariju pouzdanog scenarista Maura Bosellija. Priča se ne odvija u pustinjskim dijelovima Teksasa, već Tex odlazi puno južnije do pampa Argentine. Kod nas taj broj još nije objavljen. Prema njegovim riječima, rad na Texu je bio dobrodošla promjena. Isprva je išlo pomalo teško jer se trebalo uigrati u atmosferu i samog lika. Svaki od likova ima svoj narativni okvir, stvarnost i zahtjeve i s vremenom je zaista naučio odrađivati ih kako bi trebalo.
Frisenda je godinama radio s plodnim autorima i uspio se prilagoditi i izvući maksimum iz njihovih radova. S Berardijem, za koga kaže da je scenarist koji voli držati apsolutnu kontrolu nad pričom i režijom, i s Manfredijem, koji zahtijeva puno više participacije crtača na priči. Kad on povjeri priču crtaču, ona je namijenjena točno tomu crtaču i ponekad nedostaje i 50% koje crtač mora nadodati! Nekad je to 40, nekad 60%, no, da bi se strip završio, crtač i scenarist moraju aktivno doprinijeti i sudjelovati. Obojica su podjednako važni!
Frisendin sistem crtanja je kronološki, od prve do zadnje stranice, a od pribora kojim se koristio za naslovnice i crteže tu su nezaobilazna olovka, vodeni flomasteri, kistovi i dr. Prosječna produkcija mu je stranica na svaka dva dana. Radi konstantno, uz dobru dozu dokumentacije – knjige s ilustracijama, filmovi, fotografije, slike i ostale stvari koje pomažu vizualizaciji, a u zadnje vrijeme i internet igra jako veliku ulogu!
Što dalje?
2011. izašla je njegova kratka priča u sklopu edicije Dylana Doga Color Fest – Il grido muto. Radit će dalje na pričama Dylana Doga i Texa, jer je odlučio malo osvježiti svoj opus drugačijim junacima i žanrovima. Cjelokupnom opusu možemo dodati i niz ilustracija i kratkih priča za razna izdanja.
Frisenda je i ponosni nositelj dobrane nekolicine nagrada tijekom posljednjih deset godina.
„Skalpirani“ su vanredno zanimljiv strip serijal kome treba pokloniti punu pažnju. Nakon iščitavanja prvog toma svakako sledi željno iščekivanje sledećih.
Grafička novela „Irmina“ započinje kao „bildungs roman“ da bi prerasla u priču o životu zagubljenom i potrošenom u burnim istorijskim dešavanjima koja su obeležila XX vek.
Za generacije starije od osamdeset i nekog godišta, strip ostaje večita tema, deo kolektivnog sećanja i snažna asocijacija na neka lepša i bezbrižnija vremena. Onaj ko nikada nije čitao Zagora
Pejo i Delport ovom su pričom uzdrmali svoj svet jer do tada su Štrumpfovi, iako očito muškog roda, bili bezazleni i bezgrešni po pitanju drugog pola i ljubavi.
