„Chronicles of the Clueless Age“

Stripovi bi, u nekoj post-apokaliptičnoj budućnosti njihovog nestanka kao umjetničke forme, morali da odgovaraju za mnogo toga pred „sudom istorije“, kao i svi mi, uostalom. Za nedopustivo dugo ostajanje produkcija nekih zemalja u infantilno-dječačkom stupnju, koji je zadovoljavao i maloljetnu publiku i odrasle koji bi se uz dobre, stare stripove ponovo osjećali kao ušuškana đečica. Znači: jedan sindrom Petra Pana, odbijanje da se odraste. Zbog jedne doze idejnog zaostajanja, naročito u poređenju sa najprogresivnijim segmentima filma i knjiga. Zbog relativno malog broja dijela koja su dostigla široko-kulturni značaj i ušla u kolektivnu svijest kao dijela čija je dramaturgija, a i poruka, na najvišem nivou (tipa „Mausa“, recimo, to je stripčina koja probija mnogo granica). Zbog nespremnosti za inovaciju i promjenu kod nekih, što dovodi do stanja laganog odumiranja u kome smo trenutno, ma koliko nove tehnologije na bljeskove obećavale drugačiji evolucioni smjer… na kraju krajeva, zato što u većem dijelu zemalja, iz značajne izuzetke BD škole i Japana, nisu uspjeli da se nametnu kao integralni dio nacionalnih dostignuća i „dika“, postanu nešto opštepoznato barem na bazičnom nivou. Klasična slika stripadžije je slika freaka, zaluđenika i sanjara (opravdano ili ne, drugo je pitanje), naročito u plitkosti američke masovne kulture.

Ali to su teška pitanja za jedan naizgled sasvim običan i prozaičan dan internet-zajednice stripadžija. Ono što želim reći… je da ja povremeno naletim na neka dijela koja me probude, razdrmaju, natjeraju da iznova shvatim vrijednosti stripa i mogućnosti te forme, i da je samo postojanje devete umjetnosti… suštinski opravdano, ako u njoj takvi ljudi stvaraju takva dijela. To su autori koji u nama izazivaju unutrašnji plamen oduševljenja i pokloništva. U meni, taj plamen izaziva, ovih dana – Usamaru Fujura (kasnije više o njemu samom), koji ima promašaja – ali su pogodci besprekorni.

I danas mi je silno porastao u očima, kada sa tihim uzdahom oduševljenja i blage žalosti, zato što nema još – završio njegovu zbirku (međusobno povezanih) priča „Chronicles of the Clueless Age“. Jedan bljesak kreativnog ludila i smjelosti, opako dobra mješavina uvida u introvertnu psihologiju otuđene japanske jedinke, ranjivog tinejdžera u socijalizaciji, nadrealizma, crnog humora i izuzetno iskreno i nemilosrdno tačno prikazanih emocija… dođavola, ne čudi me da je Furuja radio manga-verziju Šijon Sonovog „Kluba samoubica“ – obojica su ljudi koji besprekorno shvataju strašnu pogubljenost, strahove i strepnje, te povremene padove u nihilizam i (auto)destruktivnost dobrog dijela omladine, za razliku od mnogih „mudrijih“ i starijih, koji su zaboravili kako je nekada teško biti mlad i neiskusan u mnogo čemu ključnom…

„Hronika“ ima oko dvjesta sedamdeset strana, odnosno sedam-osam narativnih tokova koji se na kraju spjaju u momentu besprekorne poezije. Iako Furuja ni za trunku ne smanjuje svoj cinizam, izrazito mračni humor, satiričnost pri portretisanju različitih propalih figura života, apsurde i simbolizam – ovo je njegov najoptimističniji strip koji sam čitao. I dobro je što se završava jednom notom vedrine, smjelosti za borbu sa alama života: tako mora biti, drugi put su jedino tinejdžeri-samoubice koji odbacuju sve u monstruoznoj šali, čudovišnim aktom obezvoljenosti za život, a to smo već vidjeli u „Klubu samoubica“ – i nije mi prijalo, strašno je to crno i monstruozno i uništavački po jednu senzibilnu osobu, kakva možda jesam.

Priče nemaju naraciju u klasičnom smislu, mislim, koriste se jakim simbolizmom i hiperbolama nekih svakodnevnih situacija, koji, međutim, ni u jednom trenutku nije hermetičan, niti se gubi u šljaštećem stilu na račun sadržine: ne, ovo je i maštovito, i upečatljivo i suštinski tačno i ludo zabavno… dječak koji uzgaja mrave, i u njima vidi sliku našeg društva, poistovjećujući svoj život sa fatalizmom poslušnog mrava-radnika. Djevojčica koja čuva ofucani rekvizit svog omiljenog šoua iz djetinjstva, vjerujući da se uz pomoć njega pretvara u djevojčicu od šest godina i priča sa (pokojnom) majkom. Motociklista u pokušaju koji jedne noći ide u poslednju vožnju sa mrtvim prijateljem… nebom punim mjesečine, na „monster-enginu“, samo izbledjeloj ideji na jednom od njihovih crteža iz djetinjstva. Ali patetike nema, priče su životne i iskrene, a mislim da svi znate koliko mrzim banalni sentimentalizam i da bih odmah „prokazao“ ovaj strip da je to slučaj. No… na nekoliko mjesta sam jedva zadržao suze, što mnogo znači, kada dolazi od mene. Prekrasno.

Najveća opasnost je uvijek otuđenje pojedinca. Stare dileme i strahovi: tinejdžeri su neizgrađene ličnosti, sa nedovoljno samopouzdanja i razvijenih sposobnosti, koje ne mogu postojati i imati osjećaj sreće van svog vršnjačkog kolektiva, koji baš u tim godinama preuzima primat glavnog agensa socijalizacije od roditelja i porodice. Ali, taj kolektiv… svi znamo da često ne prenosi prave vrijednosti, i da utiskuje mnogo toga lošeg u meku ilovaču polu-djetinjeg uma: a kako je tek „drugačijim“, osjetljivijim, nesnalažljivijim i nespremnim pojedincima, koji nisu spremni da prihvate baš sve što im se nudi kao način da se „bude kul“, da pretope svoj identitet i nezamjenljivu individualnost u kalup prosječnog mediokriteta, blaženo nesvjesnog složenijih pitanja od viceva koje će sutra prosipati u školi? A šta kada se takvi, u suštini jadni, „uzori“ omladinca čine kao onima ispravnima, i moraju se dostići, jer ne-prihvatanje je smrt na planu društvene stvarnosti? Onda bude teško. Onda gorko-slatke emocije, snažnija percepcija svega rađaju i vaskrsavaju nove svijetove, želje, sumanute misli, a vrtlog mnogo tih osjećanja na jednom mjestu stvara tornado, rušilačku silu koja razara da bi se gradilo na ruševinama, ako se ima volje i snage… barem u stripu, i sami ocijenite da li je stvaran. Da li je išta od ovoga stvarno, ili tek jedna refleksija uma koji popušta pod emocijama, bijesnim i mladim.

Ja ću, sa druge strane, ironično parafrazirati jednu priču Harukija Murakamija, „Super-Frog Saves Tokyo“, gdje Žabac kaže glavnom junaku, apatčiku, od života smrskanom i ispljunutom čovjeku:“Gospodine, uvjeravam vas da sam stvaran. Nisam književna figura. Niti pametna metafora pisca, niti hiperbola, niti personifikacija bilo kakve pojave… ja sam Žabac.“