The Enigma of the Amigara Fault

 Kada, lutajući kroz na Balkanu skoro potpuno neistražena prostranstva mange, naletimo na ime Junjia Ita, ubrzo ćemo se naći i na tragu naslova po kojima je postao poznat i uspeo se do mjesta jedne od vodećih figura u struji horor-mangi i poštovanog autora. Susrešćemo se sa bizarnom „Uzumaki“, pričom o nesrećnoj sudbini ukletog japanskog primorskog gradića, posle koje nam spirale nikada više neće izazivati normalne asocijacije. Ponirući dublje, nailazimo i na morbidni „Gyo“, mračno obojen potret Anarhije, iracionalnog i bola, koji će i oni jačeg stomaka dočekati kao popriličan izazov, koliko god prekaljeni bili u stoičkom izdržavanju svih novih fantazija „tih ludih Japanaca“. I, kada rijetka četa nesalomivih koje nikakvi monstrumi, ljudi-puževi, nadiruće horde mrtvih-a-ipak-hodajućih-riba (oh, yeah) i ostalih zjala nisu mogli otjerati na „bacanje pegle“, konačno dođe do skromnih Itovih početaka, naići će na neočekivani udarac sa boka: „Tomie“, priču o predivnoj djevojci (pa… po japanskim standardima), oličenju mračne strane Ljubavi (il’ pak Požude? Opsesije?), koja odveć često završava kao žrtva svog nezgodnog odnosa sa muškarcima – tačnije, njihova veza, a bogami i ona sama, završe u krvavim djelićima… A ona se, kao i svaka nezgodna, krvavom mukom otjerana bivša, uvijek vraća. I vraća… I vraća… (I ne samo da je upravo ovaj strip lansirao autora u zvijezde, već je po njemu i snimljena serija horor-filmova koji, avaj, nisu dobili blistave kritike.)

Vratimo se na „Gyo“, objavljenom u jednoj knjizi od strane izdavača „Viz Comics“. Preskočićemo sve „fuuuj“ scene raspalih riba, ostalih životinja i ljudi, te svijeta groze koji polako stvaraju, istrebljujući čovječanstvo, zbog kojih smo se zakleli na vječno ne-otvaranje nesrećnog stripa, i tu, na kraju knjige, blista kratki stripčić od tridesetak stranica, sladak u svojoj neočekivanosti: „The Enigma of the Amigara Fault“, jedan od najkraćih, ali i najupečatljivijih radova Junjia Ita, koji, istina, nije tipični uzorak opusa, ali jeste štivo sa mogućnošću za detaljniju analizu. U neimenovanoj japanskoj prefekturi, zemljotres cijepa planinsku stijenu i otkriva stotine rupa ljudskog oblika. Ubrzo, nakon prvog talasa zabezeknutih naučnika, teoretičara zavjere i „alternativnih mistika“, i obični ljudi počinju da dolaze na planinu, privučeni nekom hipnotičkom silom, u potrazi za svojom konturom, prolazom u mrak…

Već na prvih par stranica autor iznosi sve pokušaje racionalnog objašnjenja i odbacuje ih kao manjkave, stavljajući ponosite naučnike u ulogu male, neiskusne dječice koja se igraju u plićaku neizmjernog mora, misleći da je on čitav svijet. Čini se kao da u tome ima nečeg višeg od pukog odbacivanja logike koje je neophodno za zahuktavanje jezive radnje horora; dakle, oblici jesu povezani sa ljudima, ali ne mogu biti objašnjeni našim dostignućima koja civilizacije ističe kao svoju barijeru od mračnih početaka roda, te predstavljaju oličenje starije, prirodne sile. Neophodno je i primjetiti da u većini drugih Itovih priča strava uzima svoj konvencionalni oblik i formu -naleti mraka koji polako korumpiraju naizgled normalnu stvarnost, iznoseći duboki užas i zlo koje se dotada krilo u mračnom kutku naše svijesti.

     Likovi, obično ne djeca kao u pričama njegovog uzora Kazua Umezua, drugog velikog autora koji se opravdano diči nadimkom „oca horor-mangi“, prolaze kroz sve zastrašujuće faze psihičke agonije i primalnog straha pred Nepoznatim. Ovdje takođe imamo vrtoglavicu, pa i perverzno privlačenje prema ponoru, nepoznanici, ali preovladava atmosfera fatalnosti, prirodnosti „propadanja“, neizbježnosti i gorko-slatke pomirenosti sa sudbinom, pomiješani sa nemoćnim bljescima lude nade. Utisak beskrajne usamljenosti, ličnog trenutka nestanka koji je neumitan i prolazi gotovo neopažen – je još jedan trag ka glavnom tumačenju ove neobične priče.