The Enigma of the Amigara Fault

Pogodaka: 2091

 

     Kada, lutajući kroz na Balkanu skoro potpuno neistražena prostranstva mange, naletimo na ime Junjia Ita, ubrzo ćemo se naći i na tragu naslova po kojima je postao poznat i uspeo se do mjesta jedne od vodećih figura u struji horor-mangi i poštovanog autora. Susrešćemo se sa bizarnom „Uzumaki“, pričom o nesrećnoj sudbini ukletog japanskog primorskog gradića, posle koje nam spirale nikada više neće izazivati normalne asocijacije. Ponirući dublje, nailazimo i na morbidni „Gyo“, mračno obojen potret Anarhije, iracionalnog i bola, koji će i oni jačeg stomaka dočekati kao popriličan izazov, koliko god prekaljeni bili u stoičkom izdržavanju svih novih fantazija „tih ludih Japanaca“. I, kada rijetka četa nesalomivih koje nikakvi monstrumi, ljudi-puževi, nadiruće horde mrtvih-a-ipak-hodajućih-riba (oh, yeah) i ostalih zjala nisu mogli otjerati na „bacanje pegle“, konačno dođe do skromnih Itovih početaka, naići će na neočekivani udarac sa boka: „Tomie“, priču o predivnoj djevojci (pa... po japanskim standardima), oličenju mračne strane Ljubavi (il’ pak Požude? Opsesije?), koja odveć često završava kao žrtva svog nezgodnog odnosa sa muškarcima – tačnije, njihova veza, a bogami i ona sama, završe u krvavim djelićima... A ona se, kao i svaka nezgodna, krvavom mukom otjerana bivša, uvijek vraća. I vraća... I vraća... (I ne samo da je upravo ovaj strip lansirao autora u zvijezde, već je po njemu i snimljena serija horor-filmova koji, avaj, nisu dobili blistave kritike.)

     Vratimo se na „Gyo“, objavljenom u jednoj knjizi od strane izdavača „Viz Comics“. Preskočićemo sve „fuuuj“ scene raspalih riba, ostalih životinja i ljudi, te svijeta groze koji polako stvaraju, istrebljujući čovječanstvo, zbog kojih smo se zakleli na vječno ne-otvaranje nesrećnog stripa, i tu, na kraju knjige, blista kratki stripčić od tridesetak stranica, sladak u svojoj neočekivanosti: „The Enigma of the Amigara Fault“, jedan od najkraćih, ali i najupečatljivijih radova Junjia Ita, koji, istina, nije tipični uzorak opusa, ali jeste štivo sa mogućnošću za detaljniju analizu. U neimenovanoj japanskoj prefekturi, zemljotres cijepa planinsku stijenu i otkriva stotine rupa ljudskog oblika. Ubrzo, nakon prvog talasa zabezeknutih naučnika, teoretičara zavjere i „alternativnih mistika“, i obični ljudi počinju da dolaze na planinu, privučeni nekom hipnotičkom silom, u potrazi za svojom konturom, prolazom u mrak...

 

     Već na prvih par stranica autor iznosi sve pokušaje racionalnog objašnjenja i odbacuje ih kao manjkave, stavljajući ponosite naučnike u ulogu male, neiskusne dječice koja se igraju u plićaku neizmjernog mora, misleći da je on čitav svijet. Čini se kao da u tome ima nečeg višeg od pukog odbacivanja logike koje je neophodno za zahuktavanje jezive radnje horora; dakle, oblici jesu povezani sa ljudima, ali ne mogu biti objašnjeni našim dostignućima koja civilizacije ističe kao svoju barijeru od mračnih početaka roda, te predstavljaju oličenje starije, prirodne sile. Neophodno je i primjetiti da u većini drugih Itovih priča strava uzima svoj konvencionalni oblik i formu -naleti mraka koji polako korumpiraju naizgled normalnu stvarnost, iznoseći duboki užas i zlo koje se dotada krilo u mračnom kutku naše svijesti.

     Likovi, obično ne djeca kao u pričama njegovog uzora Kazua Umezua, drugog velikog autora koji se opravdano diči nadimkom „oca horor-mangi“, prolaze kroz sve zastrašujuće faze psihičke agonije i primalnog straha pred Nepoznatim. Ovdje takođe imamo vrtoglavicu, pa i perverzno privlačenje prema ponoru, nepoznanici, ali preovladava atmosfera fatalnosti, prirodnosti „propadanja“, neizbježnosti i gorko-slatke pomirenosti sa sudbinom, pomiješani sa nemoćnim bljescima lude nade. Utisak beskrajne usamljenosti, ličnog trenutka nestanka koji je neumitan i prolazi gotovo neopažen - je još jedan trag ka glavnom tumačenju ove neobične priče.

     Svi likovi stripa nemaju ništa što bi stavili između sebe i hipnotišuće dubine rupe. Oni su nepotpuni dio većeg plana, koji postaju cijeli tek u užasu svoje konačne sinteze sa mračnom sudbinom koja ih čeka. U jednom trenutku, mlada junakinja i njen novostečeni poznanik gotovo da i nalaze topli kutak bez mraka i straha u svojoj ljubavi, baš kao što i ljudi pokušavaju da učine u stvarnom životu, okrećući se jedni durgima kako bi razumjeli i sebe i njih, svjesni značaja običnog prijateljskog pogleda, ruke, zagrljaja (sada um prosto sam odluta na efektni „Hold Me“ Nila Gejmana). Uzalud, jer je naša sudbina već predodređena, čvrsto omeđena rođenjem, smrću i nužnostima života u kratkom trenutku svijetlosti između, i oslobođenje nije moguće (ovo bi, tumačeno u ključu „Procesa“, bilo „odugovlačenje“ ili „prividno oslobađanje“). Čime god ispunili svoj život, na kraju ćemo i sami postati „punjenje“ nečeg nepoznatog, naglo gurnuti dok smo pokušavali da zaboravimo na skok u tamu.

 

     Šta su rupe? Metafora. Možda jednostavno tumačenje onoga što je, da budemo iskreni, ostao glavni bauk čovječanstva, nepobijeđen u svim usponima i padovima – smrt. Neumitna je, i za svakoga od nas je jedinstven, usamljen trenutak, baš kao i dublje, simboličko značenje planinskih procijepa u stripu. Neizostavan je dio našeg bića, i svi napori da je izbjegnemo (ljubavlju, preokupacijama, pa i, kao ovdje, prozaičnom barijerom od kamena) završavaju na istoj nultoj tački. Kada stupimo u nju, kasno je za sve što što smo učinili i nismo. Bolno se spuštamo niz uski tunel koji nas teže sa svih strana, vodeći nepojamno duboko, i naša predstava o sopstvenom biću se krivi i raspada, baš kao što sve postaje nevažno u smrti. Ništa ljudsko nas ne može dostići i dozvati nazad, dok se približavamo konačnom stanju vječite sadašnjosti, ali čak i u njemu jedna iskra svijesti ostaje živa, kako bi mogla da pojmi i oboji značenjem stvari oko nas.

 

     A, tu je i druga strana novčića, podjednako inficirana fatalizmom i melanholijom – zašto u pitanju ne bi bio sam život, odnosno predestiniranost istog? To jest, sloboda u djelovanju i odlučivanju o sopstvenoj sudbini koju, ruku na srce, imamo ili jako malo ili je uopšte nemamo. Mi se možemo jedino polako, mučno, pomjerati naprijed, kližući niz tunel koji su nam izgradili mjesto rođenja, porodica, obrazovanje, drugi ljudi... Željeli bi da vrištite od užasa, da se tmurna stijena koja vas pritišće sa svih stran veličanstveno raspadne, kao u stripovima, i da vidite zaboravljeno nebo. Ali to se ne događa, i krik odumire u grlu, i pomjeraj po pomjeraj... a kraj je i dalje najveća nepoznanica, i niste sigurni ni zašto ste započinjali to putovanje.

 Problematika zadnje stranice? Jeftini zadnji shock-moment ili nešto više? Odluka je ostavljena čitaocu. Misterija mora očuvati svoju fascinantnost i privlačnost.

     Sve ono što bismo mogli zamjeriti ovoj nekonvencionalnoj priči Junjia Ita (naravno, u okviru procjenjivanja kraćih uradaka, koncentrovanije poente), poput relativne monotonosti pomjeraja radnje, predvidljivosti, pa i hermetičnosti postavke, jednostavno više ne važi kada, kroz ovu prizmu gledano, iznova analiziramo priču. Ovo nije jezovita horor-pričica koja se čita pod slabašnim svijetlom svijeće, dok se ježite i osluškujete misteriozne šušnjeve (ali zato „Uzumaki“ jeste, o tragaoci za novim štivima ;)). Niti je strip oblikovan u formu dobro izvedene predstave koji će pred vas izbaciti avanturu, akciju i sve ostale čari zavodljive Vaseljene stripa.

 

     Ne, „The Enigma of the Amigara Fault“ je ponikla iz, ustinu, najvećih enigmi smisla ljudske rase i prirode iste, kojima se iznova opsesivno vraćamo u trenutcima mračne zapitanosti, zarobljeni u fatalnom, nikada dovoljno dobrom smjeru naših života. Dobro i zlo, ljudi, mjesta i događaji, sva masa Života koja gura krhku konstrukciju našeg ega niz mračni tunel, koji će nas oblikovati željeli to ili ne...

     Strašnije od svih čudovišta i inih personofikacija strahova, dragih nam žitelja fikcije. Užas od koga se ne može distancirati, niti ga banalizovati.

 

 © Luka Borović

 

Prijavite se i ostavite komentar.
Hvala.