Otac mange, Osamu Tezuka (2) - Oda Kirihitu

Pogodaka: 2120


svet stripa mali logo


Mangašenje druga Mhejla

Mhejl
Luka Borović


          Kirihito Sanka, prvobitno objavljen u magazinu "Biggu Komikku" '70-'71, predstavlja idealan primjer Tezukine sposobnosti da se prilagodi novim strujanjima i evoluciji mange, nudeći čitaocima priče pripovjedane u formi koju su željeli i očekivali, koja je bila moderna i u nekim stvarima naprednija, no ostajući vjeran sebi i suštinskim pitanjima koja se provlače kroz sva njegova dijela, sagledana iz mnogobrojnih uglova i očiju. Stare dileme i vječiti sukob različitih principa koji definišu stvarnost Tezukinih svijetova i dalje dominiraju postavkom ove mange, no maestralno uklopljene u realnost, lišenu fantastičnog i nadrealnog, elemenata toliko dragih autoru.

tekst Ospode to kirihito p115

          Ne, "Oda" je zaista veliki rad, studija društva i moralnih ekstrema između kojih pojedinac vječito osciluje, svojevoljno ili ne, i, prije svega, izuzetno snažan strip, koji, upravo zbog insistiranja na naturalističkom prikazu psihe i motivacije likova, te samih zbivanja, ostavlja vrlo upečatljiv utisak na čitaoca, koji unutrašnju i spoljašnju dramu lako povezuje sa gorućim pitanjima modernog svijeta. Nalaziti kvazi-alegorije i "visoko-stručna tumačenja" je, u najmanju ruku, usiljeni pokušaj sopstvene emancipacije kao kritičara: ovo je strip o rasizmu, podjelama, silama dobra i zla u našoj duši, ne lišen kompleksnosti, nikako, ali brutalno iskren, bacajući ono najgore, no i najbolje u ljudima, pravo u lice čitaocu. To je, rekao bih, ključ sirove, primalne snage gekige: njena želja za što tačnijim prikazivanjem i onog najgoreg u stvarnosti, želja da se dotakne kritike društvenih zala i očaja, zato što ih se ne smije ignorisati i crtati fantazmagorične priče o imaginarnom, makar se i na nekom dubljem nivou itekako ticale ove skučene stvarnosti.A "Kirihito" je, uz nešto inferniorniji "MW", Tezukin odgovor na rastući uticaj gekige, kao što sam istakao u prošlom dijelu feljtona. Stoga je idealna tačka za upoznavanje sa istim - pogotovo za rezervisane, sumnjičave čitaoce; pretjerivanja u mangama koja znaju da inicijalno odbiju mnoge su ovdje svedena na minimum, ili ih uopšte nema, a ozbiljnost teme i emocionalnost mnogih scena će dotaći i najtvrđe "konzervativce" svijeta stripa. Ovo je bio moj "prvi Tezuka" - i snagom podivljalog tajfuna raznio je uskogrude predrasude o mangama čija sam, avaj, žrtva nekada bio.

          Siže će biti neophodan, mada je nezahvalan posao obuhvatiti sve grane i tokove radnje: u jednoj od najvećih japanskih bolnica, dvojica mladih doktora, Kirihito Osanai i Urabe, zajedno sa njihovim mentorom, uglednim direktorom Tatsugaurom, rade na rasvijetljavanju slučaja jednog pacijenta, obolijelog od misteiozne "Monmow" bolesti, koja deformiše lice u oblik nalik psećem, izaziva želju za sirovim mesom, tešku groznicu, i, ukoliko se napredovanje iste ne zaustavi - smrt. Uprkos različitim teorijama o porijeklu oboljenja, Tatsugaura (koji zastupa mišljenje o virusnoj prirodi) dopušta Osanaiju (endemsko porijeklo) odlazak u rodno selo bolesnika, zabačeno mještašce u japanskim planinama. Kirihito će, nakon dolaska u konzervativno, prema strancima rezervisano selo, sresti druge žrtve Monmowa, deformisane izopštenike koje seoska zajednica skriva i na jedvite jade održava u životu. Nakon mnogih peripetija, i sam će osjetiti prve simptome, i preobražaj počinje: nakon bijega iz sela, ustanovljava da je izbrisan iz bolničkih spiskova, i da ga je mentor izdao. Prva destinacija, Tajvan, gdje će biti izložen kao dio "freak showa" dekadentnog milionera, samo je prva etapa dugačkog putovanja, koje će ga odvesti na rubove društva, gdje prebivaju "nepodobni"... i u ratom pogođene predjele, džungle i pustinje, sva mjesta, beskrajno udaljena, za koja je ljudska priroda jedina konstanta. Doktor Urabe, sa druge strane, polako naslućuje pravu Kirihitovu sudbinu i Tatsugaurine motive, i počinje unutrašnji konflikt koji će rasrzati i gurnuti njegovu već labilnu psihu na sami rub ludila... i dalje, do konačnog razriješenja.

tekst Oslode to kirihito p547

          Kao što vidite, da bi ovako koncipirana priča funkcionisala, i izbjegla opasnost skretanja u patetično (možda je za mene ovo i jedina pročitana priča o "nakazama" koja - uspjeva), neophodno je imati dobre, inspirativne likove. A Tezuka ima ogromnu galeriju živopisnih i katkad teško dokučivih tipova i likova, emocionalno dočaranu i samim, neosporno kvalitetnim tekstom, no, još i više, samim kvalitetima crteža, koji sjajno dočarava sve suptilnosti psiholoških stanja i perspektive. Manifestno čitalac, jasno je, sagledava upravo kroz oči afektiranih likova - ne kao neutralni posmatrač sa kristalno jasnim uvidom u dešavanja. Tako sam Kirihito, definisan kroz neprekidna iskušenja i bolne sudare sa korumpiranošću i svirepošću spoljašnjeg svijeta, naizmjenično gleda svijet kao žrtva, učeni i učitelj, doktor/spasitelj i "prokazana" jedinka, i sve nam je jasno gledajući samo facijalne ekspresije i oblike oko njega. Introvertni Urabe, pak, zahtijeva prikazivanje najdubljih mehanizama duše, tihih, no žestokih borbi u nama, cijepajućih dilema i nesposobnosti da se odgovori na iste.

          I Tezuka briljira i u ovom uspješnom zadatku, na momente prelazeći u gotovo nadrealne scene, no čiji će kontekst shvatiti svaki prosječni čitalac. Kao veliki poštovalac psihologije i njenog polja djelovanja, moram reći: prizori na stranicama ovoga stripa spadaju među najuspjelije vizuelizacije stanja svijesti i osjećanja koje sam ikada vidio, i imaju svoju ogromnu vrijednost i nezavisno od stripa. (Pogledajte samo postavljene slike - nevjerovatno!) Nećete naći kvazi-poetične američke didaskalije kako zauzimaju pola strane, i objašnjavaju ono što bi trebalo biti saopšteno vizuelnim: taj raskorak i nesklad između dva ključna sastojka medija stripa, sudim, jeste posljedica nesigurnosti scenarista u sposobnosti crtača, i manjkavosti sporazumijevanja između njih. Kompletno autorstvo - ima svojih neoborivih preimućinstava, vidimo.

tekst Osiode to kirihito p797

          Kada, na samom početku prvog poglavlja, prvi zaraženi, Kirihitov pacijent, umire u naglom napadu, mladi doktor misli: "Nadam se da neće umrijeti... Moja reputacija je ulog i ugrožena je..." (Kritika sujete u medicini i nauci je jedna od ključnih tačaka stripa, svakako.) Polazna tačka Kirihita je sledeća: mladi, perspektivni doktor, "sveštenik" hrama progresa i nauke modernog - moćne, masivne bolnice, pripadnik situirane srednje klase, održavajućeg elementa društva, zaručen sa lijepom, dobrom Izumi. Ušuškan u mali, oko njega centrirani svijet, naizgled udoban i idealan, pravi put koji samo čeka da se na isti zakorači. Međutim, odlazak na selo, zabačeno mjestašce, mijenja Osanaijevu perspektivu - njegove, "normalne" vrijednosti kose se sa načinom funkcionisanja i nepisanim dogmama male sredine koja i ne zna za išta bolje, i sigurnost nalazi u grčevitom, slijepom pridržavanju tradicija i otpora promjenama: patologija malih mjesta, "mrtvo duboko" japanskog društva. Bolest ga deformiše u biće čudovišnog izgleda, no netaknutog intelekta i vještina, i, kada djevojka sa kojom je bio primoran da se oženi, Tazu, saopštava da će ostati pored njega do poslednjeg daha, i da je i dalje čovjek koga voli, kako god izgledao (šta je ljubav, negoli granica do koje smo spremi da idemo za drugog?), Kirihito po prvi put shvata nesebičnu ljubav i posvećenost, altruistički nagon koji, i pored svega, i dalje postoji u ljudima, i bori se da izađe na površinu. Prvi zračak nade daje mu snagu da nastavi, da se bori i nikada ne odustaje, koliko god teško bilo. Tazu, obična seoska djevojka, budi prirodnu plemenitost u Osanaiju, ojačanu savješću njegove profesije i oštro suprotstavljenu takođe prirodnoj bestijalnosti koju će mnogi povezivati sa fizičkim izgledom protagoniste. Ne zaboravimo: Kirihito može postati zvijer, pseto vođeno nagonima - no isključivo svojom voljom i postupcima, ne bilo kakvom bolešću. Koja poenta bi bila humanija i iskrenija od ove, pitam vas?

          Razbojnik koji ubija Tazu nedugo nakon napuštanja sela, i otkrivanje izdajstva doktora Tatsugaure, jesu oličenja kvarnosti pojedinca i društva - koja, eto, udara i savremeno lice Japana, pa čak i samo srce naizgled idiličnog svijeta moderne nauke u kome je sve i začeto. Kirihito je kidnapovan, i odveden na Tajvan, u "freak show" dekadetnog milionera (koji se amoralnim bahanalijama i zlostavljanjem siromaha distancira od svog sirotinjskog djetinjstva i dokazuje svoj stečeni status, postignutu materijalnu moć). No ni tu ne gubi svoj duh, koji se, iz fizičkih i psihičkih muka, uzdiže još jači. Slijede novi sukobi i udarci - od kojih bih izdvojio onaj najteži: smrt napuštene bebe u pustinji koju ni sva ljekarska vještina nije mogla da spase, tačka na kojoj se Kirihito konačno slama. Međutim, voljom sudbine ili neke više sile (jer je hrišćanska simbolika prisutna u stripu - nisu neopravdana poređenja Hristovog i ovog putovanja), nova žrtva Reike, saputnika, koja gine u opasnom cirkuskom triku kako bi skupila dovoljno novca za zajednički put kući, postaje snažni emocionalni šok koji ponovo baca svijetlo na bolju stranu ljudi, i šalje Kirihita u pravom smjeru, trgnuvši ga iz duševne letargije i razočarenja u svoje sposobnosti i postupke. Čovjek koji se vraća u Japan, i oprašta Tazuinom ubici, porazivši Tatsugaurine teorije i samoiluzije o veličini, nije isti: već obogaćen novim iskustvima i saznanjima, teškim i mučnim, ali neophodnim za istinski oproštaj sa starim životom. Učiniti - vidjeti - iskusiti - i nema povratka na ranije infantilno stanje lažne samo-ispunjenosti.

tekst Osgode to kirihito p377

          Urabe je naličje Osanija. Okovan u sukobu svojih sebičnih želja, te ljubavi prema svom društvenom statusu,. i glasa savjesti kome je još uvijek ostalo dovoljno snage da se usprotivi stepenu konačne amoralnosti, ostaje jedan od najsloženijih i najtragičnijih likova koji se daju vidjeti u devetoj umjetnosti. Čemu Urabe teži, dakle? Želi Kirihitovu vjerenicu, Izumi. Želi da očuva i unaprijedi svoj položaj u bolnici. Proračunata ličnost, no ne i sasvim bezosjećajna. Njegovo silovanje sestre Helene, još jedne oboljele, u stanju nervne rastrojenosti, predstavlja teško breme krivice koje ga vuče sve niže i niže, dok u potpunosti ne izgubi kontrolu nad svojim životom i postupcima. Na jednom nivou, doktor Urabe služi i da se istakne unutrašnja snaga Kirihitove ličnosti, koji takođe prolazi kroz sukobe i postaje bolja osoba, dok Urabe ne uspijeva u tome: težina određenih postupaka, zli ili dobri uticaji, te unutrašnja motivacija i snaga su među mnogim stvarima koje pišu hronike naših života, koje se ne završavaju besprekornom srećom, naprotiv.

tekst Osgode to kirihito p348

          A Tatsugaura, "đavo" ove napete drame? Recimo, pogledajte lice dotičnog u trenutcima jarosti i žeđi za moći: crtež naglašava upravo one crte lica koje čine da ono izgubi svaki obris ljudskog, i, ne slučajno, upućuju na statue budističkih duhova ljutnje, zla i loše "karme". Očito, doktor je zemaljsko oličenje drugog "principa", puta koji je tek samoživa negacija vrijednosti koje Kirihito spoznaje. Tako Tatsugaura ne samo da nije spreman da na ličnu žrtvu (koju Tezuka ističe kao kamen temeljac svega što je vitalno i moralno u ljudima), već iskorištava i žrtvuje druge zarad svojih interesa. Tezukini dijalozi, monolozi i crtež izvanredno grade prikaz jedne dominirajuće, nezasite psihe, opsjednute samoaktuelizacijom, koja u njenom viđenju može iti samo - sticanje moći. Apsurd zla, destruktivnost koja se na kraju okreće protiv same sebe, i jalovost onoga što se čini samo radi uskih ličnih interesa: to je ključ shvatanja Tatsugaure.

          Diskrepanca između uloga je vrtoglava: "mentor", doktor i ugledni član zajednice, ali i društveno zlo, manipulator hladnog srca. Pojam "nakaze" ne određuje se, ili ne bi trebao, po fizičkim karakteristikama, već moralnim. Deformiteti savjesti su mnogo češći nego misteriozne bolesti ljudi-zvijeri su među nama, ali ih rijetko kad ugledamo, osim u onim rijetkim momentima kao neka nagla nesreća ili iskušenje otkrije krvoločnost i beskrupuloznost zvijeri, zakopane pod društvenim konvencijama. Da, Tetsugaura uistinu nikada ne skida masku autoritativnosti i strahopoštovanja, no na kraju je skrhana, i neumitno otkriva slomljenog starca, poraženog na polju u koje je sve uložio - ugled, čast, život, i koji se nema čemu vratiti.

 tekst Osdode to kirihito p716

"I Bog je pomalo sve što zari..."

          "Oda Kirihitu" - rad koji je Tezuka prokomentarisao sledećim riječima: "Novelists often say… their characters get out of hand, and this happens with manga too. When I was writing... Ode to Kirihito… [Osanai] then started to wander on his own. Originally I planned to have everything happen in a smaller circle, but the story came to have an unexpected turn as many characters joined the scene, and I finally gave up and let the hero act out his own story. But it turned out that he successfully resolved the subplots one after another, and led the story to a denouement."  


svet stripa mali logo

Mangašenje druga Mhejla


Mhejl
Luka Borović

 © Svet stripa

 

Prijavite se i ostavite komentar.
Hvala.